Šta su kliničke vodilje (vodiči, smjernice) i zašto su značajne?
Vodilje za kliničku praksu (Clinical practice guidelines) definiraju se kao «sistematski razvijeni iskazi
koji pomažu praktičarima i pacijentima u donošenju odluka o odgovarajućoj zdravstvenoj zaštiti za
posebne kliničke okolnosti» . Prema New Zealand Guidelines Group (1998), vodilje za kliničku praksu
mogu se definirati i kao sredstva koja premoštavaju jaz između aktualne prakse (i ishoda koji su
povezani s takvom praksom) i drugih praksi (i ishoda koji su povezani s tim praksama). Ako se dobro
konstruiraju i održavaju, vodilje za kliničku praksu ispunjavaju tri glavne funkcije:
- Daju zdravstvenim profesionalcima okvir za odgovarajući standard zdravstvene zaštite koju
pružaju svojim pacijentima. - Daju “standarde” na temelju kojih zdravstveni profesionalci mogu pratiti vlastitu kliničku
praksu. - Mogu predstavljati (i sve više predstavljaju) edukacijska sredstva u dodiplomskoj i
postdiplomskoj nastavi kao i u trajnom profesionalnom razvoju kliničara.
Glavna svrha vodilja za kliničku praksu je kliničko odlučivanje na temelju informacija. Vodilje treba
dizajnirati i implementirati tako da liječnicima pomažu svojim uputama koje se zasnivaju na
znanstvenim dokazima. Uvijek treba jasno navesti oblasti i teme gdje nema dokaza za najbolju praksu
ili gdje ne postoji konsenzus.
Velika su očekivanja da će kliničke vodilje reducirati značajne varijacije u kliničkoj praksi. Varijacije su
pronađene između kontinenata, na primjer, veća učestalost histerektomije u SAD; između regija ;
unutar regija, između kliničara koji rade u različitim sistemima zdravstvene zaštite, i kako je pokazala
klinička revizija (Clinical audit), u istoj bolnici. Samo detaljno ispitivanje može odrediti razloge za
takve varijacije i takvu veličinu odstupanja za koju možemo reći da predstavlja neprikladan tretman
(bilo kao prekomjerna upotreba ili smanjena upotreba). Pippard (1992) je našao da je stopa
propisivanja elektrokonvulzivne terapije u dvije susjedne engleske bolnice varirala 12 puta između
najvećeg i najmanjeg korisnika.
Sve više rastu očekivanja da će se pacijenti potpuno uključiti u odlučivanje o pitanjima koja se tiču
njihovog tijela i izbora (različite dijagnostičke i terapijske intervencije, željeni ishodi). Vodilje za
kliničku praksu najbolji su način da dobro informirani pacijent zaigra tu novu ulogu. Međutim, da bi
pacijent bio u stanju odlučivati, vodilja treba da sadrži puni raspon mogućih intervencija i ishoda, da
raspravi šta je poznato o varijacijama u preferencijalnim izborima pacijenata za dato pitanje i da
naglasi one tačke u kojima se može zatražiti pacijentov izbor alternativa. To neminovno vodi
zaključku da se u razvojni proces vodilje mora uključiti predstavnik pacijenata. Drugo pitanje koje
uključuje mišljenje pacijenata jest predstavljanje vodilje, i to u formatu koji je razumljiv laicima i s
minimalnom upotrebom tehničkog žargona.
Pregled kliničkog kvaliteta ili klinička revizija (Clinical audit), kad medicinski profesionalci poredu
svoju praksu sa kliničkim standardima, mijenjaju praksu u skladu s nalazima i ponavljaju taj proces,
često uključuje vodilje za kliničku praksu kao ishodne kriterije za pregled kvaliteta. Pritom su vodilje
polazno mjesto za kliničke standarde, indikatore i lokalne protokole. Ciklična priroda kliničkog audita
cesto pomaže da se vodilje za kliničku praksu poboljšaju i da se čak utvrde one oblasti kliničkog rada
koje iziskuju hitan razvoj ili adaptaciju kliničkih vodilja. Unutar sistema kvaliteta vodilje su
«specifikacije kliničkog procesa», a klinički audit je jedna od komponenti osiguranja kvaliteta.
Vodilje za kliničku praksu mogu olakšati dijalog između kupaca usluga (osiguravatelja) i kliničara, na
način da kupci usluga budu informirani o dobroj praksi koja se slijedi, a kliničari mogu opravdati
troškove za pružene usluge. Štaviše, osiguravatelji mogu tražiti da «propišu» upotrebu pojedinih
vodilja, budući da dobro konstruirane vodilje smanjuju prekomjerno i nepotrebno korištenje resursa,
ali isto tako mogu poboljšati kvalitet zaštite u slučajevima smanjene upotrebe resursa za dokazano
učinkovite medicinske procedure.
Vodilje za kliničku praksu se koriste u mnogim zemljama diljem svijeta u cilju unapređenja kvaliteta
zdravstvene zaštite pacijenata. Međutim, među zdravstvenim profesionalcima raste zabrinutost zbog
kliničkih vodilja lošeg kvaliteta i vodilja koje sadrže konfliktne preporuke. Zbog toga se javila potreba
za zajedničkim, validnim i transparentnim pristupom u razvoju dobrih vodilja za kliničku praksu te se
u vezi s tim 2001. godine formira međunarodna kolaboracija istraživača i kreatora zdravstvenih
politika koji nastoje da unaprijede kvalitet i učinkovitost vodilja za kliničku praksu, uspostavljajući
zajednički okvir za za razvoj, izvještavanje i procjenu kliničkih vodilja, a koja je nazvana AGREE.
AGREE instrument je napravljen s ciljem procjene kliničkih vodilja koje razvijaju lokalne, regionalne,
državne ili međunarodne grupe ili udružene vladine organizacije bez obzira da li se radi o potpuno
novim vodiljama, postojećim vodiljama koje se već koriste u praksi ili revidiranim vodiljama koje su
već ažurirane. Instrument AGREE je generički i može se primijeniti na kliničke vodilje za bilo koju
bolest ili dijagnozu
Dobro dizajnirane vodilje predstavljaju značajno edukacijsko sredstvo na svim nivoima – od
dodiplomske nastave do kontinuiranog profesionalnog razvoja. - Na sljedećem linku možete pristupiti kliničkim vodiljama koje se nalaze na AKAZ-ovoj zvaničnoj web stranici: http://www.akaz.ba/klinicke-vodilje